Znanstvenici već dugo pokušavaju eksperimentirati s tvrdnjama o ljudima, kako se ponašaju i kako razmišljaju u raznim situacijama. Psihologija kao znanost puna je brojnih studija iz kojih možemo izvući univerzalne zaključke o ljudskoj prirodi. Nažalost, rezultati svih eksperimenata nisu vrijedni divljenja. Neki od njih čak izazivaju strah od snošaja s drugom osobom.

Sadržaj:

  1. Eksperiment Stanleya Milgrama
  2. eksperiment Wendella Johnsona
  3. Eksperiment Solomona Ascha
  4. eksperiment s pjenom
  5. eksperiment Philipa Zimbarda
  6. Harvardski eksperiment
  7. eksperiment Jane Elliot
  8. eksperiment Carolyn Wood Sherif

1. Eksperiment Stanleya Milgrama

Eksperiment je organizirao psiholog 1961. godine. Sastojao se u spajanju učenika u parove. Tada je jedna osoba igrala ulogu učenika, druga je bila učiteljica. Mladi su tijekom eksperimenta bili u pratnji svog profesora koji je pomno pratio situaciju. Učenik je bio spojen na poseban uređaj koji je šokirao učenika strujom kada je nastavnik pritisnuo određenu tipku. Ovaj proces trebao je u potpunosti kontrolirati učenik u ulozi učitelja, koji je bio obaviješten da će svakim netočnim odgovorom učenika na postavljeno pitanje električni udar biti sve jači i jači.

Zapravo, razina boli se uopće nije povećavala. Ljudima povezanim s uređajem rečeno je da lažu da ih je jako povrijedio. Neobično stenjajte ili iskrivite lice u grimasu. Učitelji su šokirali učenike sve dok se nisu uplašili njihovih reakcija na bol i htjeli prestati.

Tada je profesor kao treća osoba, djelujući kao autoritet nad njima, naredio nastavak eksperimenta. Unatoč tome, nekolicina je ovu improvizaciju završila pobunom protiv nanošenja takvih zločina drugom ljudskom biću. Na to su ih natjerali etički principi i unutarnji moral. Nažalost, pod utjecajem autoriteta profesora i naredbi koje su im dali, nastavili su improvizirati.

Zaključak psihologa S. Milgrama bio je da su čak i dobri ljudi koji svakodnevno pokazuju uzoran stav u društvu, pod pritiskom svojih autoriteta,sklon činjenju vrlo loših stvari, uključujući ozljeđivanje nevinih ljudi.

2. Eksperiment Wendella Johnsona

Dr. Wendell je američki psiholog i logoped. Proveo je eksperiment 1939. godine u Davenportu, Iowa. Svojim je postupcima želio dokazati teoriju da mucanje ima psihološku osnovu. Roditelji su, na pitanje o sudjelovanju njihove djece u eksperimentu, glatko odbili iz straha od posljedica s kojima bi se njihovo potomstvo moglo suočiti u vezi s planovima dr. Johnsona.

Ovaj čovjek je odlučio provesti eksperiment na djeci iz sirotišta. Projekt je bio da se djeca koja nisu imala govorne mane, zajedno s onom koja jesu, nasumično podijelila u dvije skupine. Tijekom sati koji su posebno za njih organizirani, na pr. vodič, Mary Tudor, liječnička pomoćnica, naglasila je izgovor djece.

Dosljedno je hvalila samo jednu grupu, bez obzira na to kako su djeca govorila. Drugi je stalno obraćao pažnju, govoreći svima da mucaju. Nažalost, uz redovitu nastavu, koja je svaki put bila vrlo slična, neka su djeca s vremenom mogla primijetiti značajne promjene. Najmlađi, kojima su dugo govorili da mucaju, zapravo su izgubili tečnost i počeli to činiti.

Na taj je način dr. Johnson dokazao da je poremećaj psihološki. Djeca koja su sudjelovala u eksperimentu imala su za posljedicu razne poremećaje, nisko samopoštovanje, a u odrasloj dobi najčešće su patila od depresije.

Iz ovog eksperimenta možete zaključiti koliko snažno okruženje utječe na nas. Najjači utjecaj na našu budućnost ima ako se traumatski događaji dogode djeci. U tom razdoblju spoznaje oblikuje se naše mišljenje o svijetu i o sebi.

Kada se ljudima, usprkos jasnim rezervama prema vanjskim prosudbama, stalno govori da sve krivo rade, da se neće snaći u životu, da ništa ne vrijede, konačno se mogu naviknuti na takvo mišljenje o sebi . Štoviše, on to može prihvatiti kao istinu i kao rezultat se nositi s npr. depresijom.

3. Eksperiment Solomona Ascha

Izvedeno je 1955. godine. Sastojao se u tome da se određenim ljudima pokaže određena epizoda X i pita ih je li njezina duljina jednaka ostalima koje su vidjeli ispred sebe, tj. A, B i C. 98% ljudi dalo je točan odgovor, rekavši da je epizoda X identična je epizodi C.

Drugi dio eksperimenta uključivao je još nekoliko ljudi koji su ušli u sobu. Predmet eksperimentadobila je informaciju da su, baš kao i ona, nasumično okupljeni volonteri. Zapravo, bili su plaćeni glumci koji su na prva postavljena pitanja pred grupom trebali iskreno odgovoriti. Zatim, uz zadnji odgovor u vezi s duljinom gore spomenutog segmenta X, trebali su ležati bez pokazivanja na liniju C iste duljine.

Ljudi koji su prethodno sjedili u sobi također su odgovorili na sva pitanja. Na kraju, suočeni sa situacijom u kojoj su akteri lagali tijekom odgovora, najmanje 2/3 grupe nesvjesnih promijenilo je svoj odgovor iz prethodnog, koji je bio točan, u onaj koji je naznačio većina u prostoriji.

Asch je ovim eksperimentom želio dokazati da se ljudi u svojim postupcima vode konformizmom. U situaciji u kojoj riskiraju da odstupe od grupe u svojim stavovima, ponašanju ili čak u odgovaranju na pitanja, radije se prilagođavaju većini, unatoč tome što imaju drugačije mišljenje o određenoj stvari.

4. Eksperiment s pjenom

Ovaj eksperiment održan je u Stanfordu, a proveden je na skupini djece koja su nakon mnogo godina ponovno pronađena. Cijela stvar je bila ostaviti četverogodišnjaka samog četvrt sata u sigurnoj sobi. Trenutak prije nego što su napustili mališana, inicijatori studije su pored njega stavili tanjur marshmallowa, odnosno slatke šećerne pjene, i detaljno informirali dijete o principima projekta.

Ako se uspiju suzdržati od jela marshmallows, dobit će dodatnu nagradu nakon 15 minuta. U eksperimentu je naglasak stavljen na nagrađivanje najmlađih za njihovu poslušnost prema odraslima i pokazivanje snažne volje u ranoj dobi. Nisu ih sva djeca uspjela spriječiti da odmah pojedu marshmallows.

Nakon provedenog intervjua u zajednici s tim ljudima, mnogo godina kasnije, istraživači su došli do teze da ljudi koji su sposobni čekati nagradu za svoje postupke od rane dobi, postižu više u odrasloj dobi. Prije svega, što se tiče zdravlja, to su obično ljudi koji nemaju višak kilograma, rade na dobrim pozicijama i ostvaruju svoje ciljeve. Suprotno vrijedi za grupu koja ne pokazuje znakove snage volje u ranoj dobi.

5. Eksperiment Philipa Zimbarda

Dirigirao je 1971. Philip Zimbardo na Stanfordu. Ovo je jedan od najpoznatijih eksperimenata, nazvan zatvorski eksperiment. Ona se sastojala u tome da skupina dobrovoljaca, savršeno zdravih muškaraca, iz podruma sveučilišta formira improvizirani zatvor. Zimbardo ih zatim podijeli u dvije grupe, čineći jednog zarobljenika, a drugu stražarecilj. Sve je planirano da izgleda što je moguće uvjerljivije.

Dobrovoljci su neočekivano uhićeni u svojim domovima. Čuvarima je uvedena zabrana brige o redu u zatvoru, ali unatoč svemu nisu primjenjivali nasilje prema zatvorenicima. Drugog dana pokusa zatvorenici su se pobunili, ignorirajući stražare i njihove naredbe. Kao odgovor na to, počeli su primjenjivati ​​kazne, npr. u obliku naredbi za sklekove, teške fizičke vježbe, itd.

Ponižavali su kolege nad kojima su u ovom trenutku imali moć. Nakon nekoliko dana zatvorsko osoblje postalo je toliko sadističko u svom ponašanju da neki zatvorenici nisu mogli nervozno podnijeti situaciju. Stoga je odlučeno prekinuti eksperiment.

Naposljetku, trebao je trajati mnogo dulje, ali njegov rezultat i brzina kojom su se određena ljudska ponašanja pojavila u eksperimentu iznenadili su čak i samog Zimbarda. Ova studija dokazuje koliko se ljudi koji iznenada dobiju moć mogu promijeniti. Osjećajući se superiorno u odnosu na druge, čak su u stanju primijeniti sadističke prakse na njih.

6. Harvardski eksperiment

Ovaj eksperiment je trajao 75 godina i jedno je od najdugovječnijih psiholoških istraživanja. Uključivalo je oko 300 studenata Harvarda koji su redovito, svake 2/3 godine, ispunjavali detaljne upitnike o svojim životima. Pitanja su se odnosila na gotovo sve moguće razine: zdravlje, veze, posao, samoaktualizacija itd. Nakon godina prikupljanja odgovora, znanstvenici su otkrili jednu vrlo jaku vezu između ljubavi i sreće u životu.

Bez obzira na njihovu financijsku situaciju, često čak i zdravstveno stanje, u velikoj većini ljudi koji su sudjelovali u eksperimentu, u situaciji u kojoj se nisu osjećali voljeno, imali su manjak ljubavi od strane partnera ili obitelji , izravno se pretočilo u stjecanje zadovoljstva od bilo kakvih životnih uspjeha. Nisu mogli u potpunosti uživati ​​u napredovanju na poslu, dobrom zdravlju i mnogim drugim stvarima kada im je nedostajalo ljubavi da budu potpuno sretni. Teza, koja se također jasno pojavila tijekom istraživanja, bila je da problem alkohola u vezi ima destruktivan učinak na međuljudske odnose. To je također izravan i jedan od najčešćih uzroka razvoda i, kao rezultat toga, usamljenosti i nedostatka ljubavi.

7. Eksperiment Jane Elliot

Jane Elliot je žena koja se od malih nogu pokušavala boriti protiv rasizma, kao i mnogih drugih stereotipa koji funkcioniraju u glavama ljudi. Njezin eksperiment poznat je kao "plavooki". Podložan je oštrim kritikama zbog činjenice dakoristili su djecu da to izvedu.

Podijelila je razred u grupe. Posebno privilegirana skupina su studenti koji su imali plave oči. Svatko s različitom nijansom šarenice činio je drugu skupinu. Grupa plavih očiju rekla je da zaslužuju bolji tretman od ostalih.

Jedan dan je bio dovoljan da ljudi s plavim očima počnu biti znatno viši. Ne samo da su isticali svoj stav, nego su bili i grubi prema ostalima, a ponekad i okrutni. U drugom dijelu eksperimenta, Elliot je promijenio uloge grupa kako bi djecu osvijestio o potpunoj besmislenosti diskriminacije, na primjer na temelju vjere, boje kože ili očiju.

Ovaj eksperiment je dokazao da ako okolina nekome kaže da su, na primjer, crnci gori, onda s vremenom to uzimaju zdravo za gotovo. Isto može vrijediti za vjeru ili položaj u društvu. Takve podjele nikada nisu poštene, ali oni kojima su se slične tvrdnje iznova ponavljale uzimaju ih zdravo za gotovo. Najčešće jasno pokazuju svoju superiornost. Ne osjećaju potrebu pokazati ljude koji su teoretski inferiorni od njih. Također mogu biti posebno nepristojni u svom ponašanju prema onima koji su gori od sebe.

8. Eksperiment šerifa Carolyn Wood

Eksperiment Wood Sherif uključivao je podjelu 12-godišnjih dječaka u 2 grupe - svaka je grupa otišla u kamp u parku u Oklahomi. Znanstvenici su na početku nastojali naglasiti odvojenost između ove dvije skupine, potaknuvši međusobno natjecanje među njima. Pritom su isticali unutarnju integraciju pojedinih skupina. Nakon sukoba na natjecanju došlo je do ozbiljnih sukoba između dječaka iz dva tabora zbog njihovih negativnih stavova jedni prema drugima.

Dvije grupe integrirane samo kada imaju jedan zajednički cilj za postizanje i to bi bilo nemoguće bez suradnje svih ljudi. Onda su se počeli slagati. Štoviše, postignuti zajednički uspjeh toliko je zbližio dvije grupe da su samoinicijativno poželjeli kući zajedno s jednim trenerom.

Ovaj eksperiment pokazuje koliko treće osobe i druge životne vrijednosti, npr. provedba zasebnih ciljeva, mogu učiniti ljude drugačijima čak i od stranaca. S druge strane, u težnji za postizanjem zajedničkog cilja, često onog koji zahtijeva mnogo ljudi, zajedničkih snaga i suradnje, ljudi se snažno integriraju, bez obzira na uvjerenja i vrijednosti ljudi s kojima rade. Osim toga, takve grupe vrlo su snažno ujedinjene pobjedom i uspjehom.

Kategorija:

Psihologija