Pesimizam otežava život. Zašto je onda u trenucima kada nas deseci problema muče od jutra do mraka, reći sebi sa smiješkom "bit će dobro" tako teško? Čak bi se i pesimist trebao truditi biti dobro raspoložen. Lakše će mu živjeti, a istovremeno će se brinuti za svoje zdravlje.

Odaklepesimizam ? Julian Tuwim je napisao: " pesimistje optimist s vježbom u životu." Sigurno će mu mnogi kimnuti, smatrajući da su optimisti netočni, naivni, pomalo odvojeni od stvarnosti. Je li moguće gledati na svijet vjerujući da će sve uspjeti, kad svakodnevno doživljavamo toliko briga? O važnosti odnosa prema životu svjedoči i činjenica da se pojavilo novo područje znanosti pod složenim nazivom psihoneuroimunologija, koja proučava odnos psihe i živčanog sustava te imunitet. Znanstvenici su već pripremili mnoga izvješća koja pokazuju da ljudi koji su optimistični u pogledu života i puni su samopouzdanja, mnogo manje obolijevaju i žive dulje od nezadovoljnika i prigovarača. Na naše zdravlje utječu procesi koji se odvijaju u mozgu. Dokazano je da se kod osobe u stanju trajne tuge i depresije smanjuje razina hormona odgovornih za učinkovitost imunološkog sustava. A za optimista je obrnuto.

Kako se rađa sklonost pesimizmu?

Mnogo ovisi o tome kako se osjećamo, jesmo li osvježeni, ali i o tome kako smo odgojeni i prtljagi životnih iskustava. Koji su najčešći razlozi za nedostatak optimizma?

  • Perfekcionizam. Želimo biti savršeni na svakom polju, skupljati pohvale i priznanja. Sami sebi, ali i djeci i partneru postavljamo visoke standarde, a onda tražimo sve više i više. Počinjemo se brinuti što još možemo učiniti, što poboljšati. Nažalost, ne možete biti savršeni bilo kada, bilo gdje, pa raste osjećaj frustracije što ne uspijevate.
  • Nedostatak vjere u druge. Ne vjerujemo da će se djeca snaći, da su dovoljno samostalna i mudra. Iako s njima obično nema problema, ipak imamo loš osjećaj, nadoknađujemo se da će im nešto nedostajati, na nešto zaboraviti. Te strahove često prenosimo na partnera koji se, tretiran kao dijete, povlači i prestaje pružati podršku. Javlja se osjećaj usamljenosti. Kako biti u takvoj situacijioptimističan?
  • Strahovi iz djetinjstva. Ljudi koji su nesigurni često smatraju nepoznato opasnim. - Ako nas u djetinjstvu nisu poticali na izazove, nismo dobili zadatke da nas zaštite od gorčine neuspjeha i razočaranja, instinktivno ćemo ih izbjegavati kao odrasli - kaže psihologinja Marta Konieczna. - I prva misao koja se pojavi je: "Što ako ne uspije?". Što je duže potrebno, sve se više pojavljuju sumnje.
  • Ne mogu reći ne. Često imamo problem komunicirati da nešto nećemo učiniti. S druge strane, nije nam lako reći da nam je nešto važno i za to ćemo se boriti. I onda loše mislimo o sebi ("Beznadna sam jer sam opet stjerana u kut") i o drugima ("vjerojatno će se opet napraviti faca, sretan sam što susrećem takve ljude").
Važno

Znanstvenici su već pripremili mnoga izvješća koja pokazuju da ljudi koji su optimistični u pogledu života i puni su samopouzdanja, mnogo manje obolijevaju i žive dulje od nezadovoljnika i pritužbi. Na naše zdravlje utječu procesi koji se odvijaju u mozgu.

Ženama je teže biti optimistične

Dame su, nažalost, majstorice u izmišljanju mračnih scenarija. Može im se reći da će sve biti u redu, a oni ionako znaju svoje. Žene češće od muškaraca misle što bi se dogodilo ako… Brinemo se da će nešto poći po zlu. Dobro poznajemo svakodnevnu jurnjavu negativnih misli. Muž se ne javlja na telefon? Vjerojatno se dogodilo nešto loše. Dijete želi u kamp? Uostalom, toliko čujete o nesrećama, lošem društvu i ovim krpeljima… Šef je progunđao "dobro jutro"? Što sam učinio krivo? Naizgled trivijalni problemi nas drže budnima noću i čine nam dan neugodnim. Beskonačno raspravljamo i analiziramo. Znanstvenici su primijetili da više vremena trošimo na njih nego na ugodne događaje, čak i ako ih tijekom dana ima više nego neugodnih.

Pesimizam i osjećaj odgovornosti

Prema psihologinji Marti Konieczni, žene imaju sposobnost razmišljanja o mnogim stvarima u isto vrijeme, što je nedvojbeno njihova jača strana. Zahvaljujući tome mogu kontrolirati svoj osobni i profesionalni život, držati račune, a usput rješavati probleme često samostalne djece koja neprestano viču “mama, spasi me!”. Ali ova ženska vještina jako opterećuje živčani sustav. Pojavljuje se bespomoćnost i pritužbe počinju otpuštati emocije koje su nadmoćne. Čujemo: "Više optimizma!" Osim toga, kako primjećuje Marta Konieczna, žena se ne fokusira samo na ono što sama osjeća, već i na osjećaje drugih. - Misli: "Što će oni misliti o meni?", "Neće se uvrijediti?" Na ovaj načinproblem postaje kompliciraniji nego što zapravo jest. Osim toga, češće krivi sebe i traži mane u sebi: "Dijete donosi loše ocjene, jer nemam vremena za njega, loša sam majka", ili "Muž me mjesecima nigdje ne vodi, pa, stidi me se jer sam debela” . Na posljedice takvog razmišljanja ne morate dugo čekati: strahovi, sumnje i tjeskobe povećavaju stres i oduzimaju radost života. Osim toga, žene bolje od muškaraca predviđaju što će se dogoditi jer žele predvidjeti prijetnje jer su preventivnije. Muškarci se više fokusiraju na glumu, na ono što je ovdje i sada.

mjesečnik "Zdrowie"

Kategorija:

Psihologija