Pristanak na zahvat ili njegov nedostatak temeljno je pravo pacijenta. Nažalost, ponekad odbijanje podvrgavanja medicinskom zahvatu koji spašava život može biti tragično. Kada bolesna osoba umre, postavljaju se pitanja…
Odbijanje pristanka na postupak spašavanja životaje pravo pacijenta, ali liječnika često dovodi u dramatičnu situaciju.
Pacijent ima puno pravo odlučiti o svom zdravlju. Liječnik mu je dužan dati pouzdane informacije o mogućim posljedicama izostavljanja zahvata te o rizicima povezanim s njegovim izvođenjem.
Zakon kaže da mu liječnik bez formalnog pristanka pacijenta može pružiti liječničku pomoć, podvrgnuti ga pretragama samo kada mu je potrebna hitna pomoć zbog njegovog zdravstvenog stanja, te zbog npr. gubitka svijesti, ne može pristati na takav zahvat. Je li ovo dobar recept? - pitamo prof. Romuald Dębski.
- Kada pacijent odbije potpisati pristanak, liječnik ne može ništa učiniti?
Prof. Romuald Dębski: U takvoj situaciji su nam ruke vezane. Svatko ima pravo odlučivati o svom zdravlju i životu.
- Ali postoje zakonske odredbe u vezi s pristankom na postupak?
R.D.: Propisi su vrlo neprecizni. Oni ništa ne reguliraju jednoznačno. Trenutno svaka bolnica, svaki odjel priprema svoje obrasce za pacijente. To je zato što ne postoji jedan, stvarno dobar i univerzalan dokument o pristanku na zahvat ili operaciju. Po mom mišljenju, pravno usklađivanje po ovom pitanju trenutno nije moguće. Osim toga, otvoreno rečeno - pristanak na operaciju ili medicinski zahvat samo je zaštita za liječnika.
- Što učiniti kada pacijent ne želi potpisati pristanak za operaciju?
R.D.: Ništa. Sve dok je pacijent pri svijesti, nije onesposobljen, ako ima sposobnost odlučivanja o sebi, ne mora pristati na liječenje. I nitko ga ne može natjerati da se predomisli. Naravno, malo je drugačije kada je bez svijesti ili psihički bolestan. Zatim imamo različite postupke.
R.D.: Moja je dužnost objasniti što će se točno dogoditi pacijentutop, ako se postupak ne izvede. Govorim i o rizicima povezanima s zahvatom, ali samo je pacijent taj koji odlučuje želi li ih preuzeti.
R.D.: Ako bolesna osoba ne želi transfuziju krvi, nemam pravo to učiniti. Ako želi ostati vjeran svojim principima, moram to poštivati. Ali mogu vam ponuditi antihemoragični lijek ili zamjenu za krv koju prihvaćaju sljedbenici ove vjere.
R.D.: Naravno, ali da ponovim - svatko odlučuje za sebe. Postoje i situacije kada se od operacije odustaje jer se zna da je pacijent neće preživjeti. Svaki dan donosimo teške moralne odluke. Dalje, ako u teškim situacijama pacijent ne pristane na postupak, bolje je za liječnika. Tada pacijent preuzima odgovornost za ono što će mu se sljedeće dogoditi. Moram poštivati njegovu odluku. Ako sam bolesnu osobu iskreno i razumljivo obavijestio o svim posljedicama odbijanja, savjest mi je čista. Bilo je slučajeva odštete, čija je osnova bila nedovoljno informiranje pacijenta o posljedicama odbijanja zahvata. Dakle, oblik informiranog pristanka uključuje i odbijanje provođenja postupka. Takvo odbijanje pacijent treba potvrditi svojim potpisom. Štoviše, potpis potvrđuje činjenicu da je imao priliku postavljati pitanja, da je razumio odgovore, da je obaviješten o mogućim komplikacijama i posljedicama odbijanja.
R.D.: Zato što svaka od ovih aktivnosti nosi različite prijetnje. Liječnici koji provode takve zahvate žele se osjećati sigurno. Anesteziolozi također imaju zasebne oblike, jer opća anestezija nosi različite rizike od provodne anestezije. Postoje situacije da za svaki, pa i najmanji medicinski zahvat, kao što je venepunkcija, pacijent mora dati svoj pristanak i potpisati ga.
R.D.: Postoji mnogo razloga. Prije svega, čini se da svaki pacijent zna ponešto o medicini. Drugi razlog je lavina tužbi za naknadu štete. Drugi - medijska slika poljske zdravstvene službe. Tako su liječnici postali vrlo oprezni, ne žele više riskirati za dobrobit pacijenta. I tako trčimo izmeđuHipokratova zakletva i stvarnost.
mjesečnik "Zdrowie"