Pomozite razvoju web mjesta, dijelite članak s prijateljima!
Ljudi koji se kockaju doživljavaju samo dvije vrste emocija - radost i ljutnju. Radost zbog pobjede i ljutnja zbog gubitka. U njihovim životima nema mjesta za druge osjećaje. Igranje je njihova ljubav, obitelj i sreća. Oni mogu manipulirati ljudima kao nitko drugi. Lažite da biste dobili novac za kockanje.
Ljudi ovisni okockanjuneće oklijevati ukrasti ušteđevinu svog djeteta na fakultetu. Tada osjećaju grižnju savjesti, mržnju prema sebi. Pokušavaju se spasiti tek kad su na dnu. Na rubu samoubojstva, zatvor, u skladu s kožom. Neki ljudi to rade.
Jacek dolazi iz malog grada u regiji Opole. Ima 40 godina. Pristaje govoriti o svojojovisnosti , iskreno i bez izbjeljivanja. Možda će netko pročitati ovaj članak i razmisliti o tome prije nego što uđe u ovaj pakao, pita se. igra na automatima ga je odvela do dna. Trljao se o smrt. Imao je ženu, kćer, posao i vodio normalan život. Danas, nakon nepunih 6 godina igranja, ostao je sam. U praznom stanu bez obitelji i posla. Ali s ogromnim dugovima koje nije u stanju otplatiti. Ali ima nade u njemu – nije igrao šest mjeseci.
Joanna iz Varšave kaže da je izgubila obitelj. Prvi put je igrala kad je imala 20, a završila kad je bila u tridesetima. Trebalo joj je nekoliko godina da se oporavi. Nije kockao 10 godina, ali zna da će se kockanje izliječiti za cijeli život. Igranje je bila moja obitelj, dom, sreća. Kad sam se probudio, bilo je prekasno za osnivanje obitelji - objašnjava.
Ovisnik o automatima
Jacek je 2003. otkrio postojanje kladioničarskih salona. Tada je u njegovom gradu otvoreno prvo takvo mjesto.
- Bit će zabavno. Oklade su bile jeftine, 2 zlota, a poznavao sam sport - kaže. - Bio sam tamo svaki dan. Supruga i kćer mislile su da mi je to hobi. I ja sam se tako ponašao prema tome. Čini se da nisam ništa pogriješio, nisam pio, a onda nisam gubio velike svote. Nije bilo razloga za brigu. A kad sam pobijedio, novac sam potrošio na svoju obitelj. Tako da je od toga bila korist - dodaje.
Jednog dana, otprilike 2 godine nakon što je prvi put posjetio kladionicu, on i njegovi prijatelji otišli su na pivo nakon posla. U mjestu je bio automat. Pokušao je jednom, dvaput, tri puta. Prije nego što je znao, igrao je svaki dan, kladio se i gubio sve više i viševeće svote. Ponekad bi izašao sa psom u 6 ujutro i čekao da se otvore automati. Ali ipak mu se činilo da je to baš takav hobi.
- Jednom sam zamahom uspio izgubiti nekoliko plaća. Istog dana posudio sam još novca i izgubio ga. Kad sam igrao, cijeli svijet je prestao postojati. Bili smo samo ja i stroj. Bilo je popraćeno velikim emocijama. Nikad nisam pio alkohol dok sam svirao jer ga tada nisam osjetio. Jednom sam bio gore, stvari su se u trenutku promijenile i bio sam potpuno slomljen. Uzbudio me na čudan način, kao da sam naduvan, prisjeća se. - Sa strojeva sam se vratio skladan, očajan. I u trenu sam, na stubištu, morala promijeniti masku da bih ušla u kuću kao normalan Jacek - muž i otac. A ja sam bio samo varalica, lopov, čovjek čiji je um bio svladan.
Ponestajalo mu je ušteđevine, pa ju je uzimao iz obiteljskih fondova. Jednom je od svoje žene ukrao 3000. zlota. Bojao se da će otkriti krađu. Odlučio je posuditi novac od banke kako bi se vratio ženi. Nekako nekoliko tjedana nije shvatila da ih nema u knjizi u kojoj ih je čuvala za jedan kišni dan.
Jacek se dobro sjeća tog dana. Na povratku kući iz banke skrenuo je u stan. “Noge su me same nosile”, prisjeća se. - I izgubio sam nekoliko tisuća. Drugi put sam s računa skidao novac za naš zajednički odmor. Počeo sam strašno lagati kako bih natjerao ljude da mi posude novac. Takve laži sam mogao smisliti u sekundi! Da je netko umro i nije tu na sprovodu, da mi je svekrva bolesna i da je treba spašavati. Lagala sam svom šefu, plakala, molila ga za novac. Sažalio me i posudio me. I s njima sam išao kući da ih stavim u ženino skrovište, a uvijek sam koristio aparate - kaže.
Tijekom 6 godina igranja, Jacek je svojoj supruzi nekoliko puta priznao ovisnost i dugove. Ispričao se, obećao je poboljšanje, a ona mu je oprostila. Izvlačila se iz nevolje. Nije igrao tjedan dana, a onda se vratio u arkadu još gladniji za igru.
Jacek je došao u takvo stanje da više nije mogao jesti, bio je umoran od nesanice, imao je strahove, osjećao je kronični teror
- Ponašao sam se kao progonjena životinja. Počašćen sam od sebe - objašnjava. - Prošle godine, odmah nakon dočeka Nove godine, počela sam shvaćati da nešto nije u redu sa mnom. Prije sam bio uvjeren da igram za svoju obitelj da pobijedim i usrećim ih. Taj dan sam igrao od 6 do 22 sata, a nakon ovog maratona bio sam mrvicu čovjeka. Sutradan je na internetu pronašao forum o kockanju. Ljudi su ga savjetovali kamo da se obrati po pomoć i kako da se spasi. Otišao je u kliniku. Tijekom razgovora s terapeutom čuo je da nije ozdravilakockari, samo narkomani i alkoholičari. Vratio se kući i još jednom priznao supruzi svoje dugove i kockanje. Ovaj put je, kako je sumnjao, rekla "dosta". Bacila je njegovu odjeću na stubište.
- Spakirala sam ovu odjeću u ruksak i izašla iz kuće. Otišao sam na željezničku stanicu i tamo prenoćio. Sutradan me nazvala žena i rekla da je gotovo, da odlazi. Opet me pustila da živim kod kuće, ali više nije htjela razgovarati sa mnom - dodaje.
U veljači prošle godine, Jacekova tvrtka je raspuštena. Izgubio posao. To ga je ubilo, jer mu je samo rad davao nadu da će otplatiti svoje dugove i izliječiti se. Zadržala ga je s ostatkom razuma.
- Tada sam odlučio igrati sebe do smrti - kaže. - Nisam mogao pogledati svoj odraz kad sam ga vidio u izlogu. Izvadio sam zadnjih 2000. zlota. Isključio sam telefon i počeo igrati. Nisam više ništa osjećala. Onda sam otišao u šumu, skinuo pojas i stavio omču oko vrata. Razmišljao sam o svojoj ženi, kćeri, kako ih volim, kako volim život. Poslao sam pozdravni SMS. Ovo je bila moja posljednja molba za pomoć. Policija me brzo pronašla. Spasili su me i odveli u bolnicu. Bratowa je pomogao pronaći zatvoreni centar za ovisnike. U lipnju sam se vratio s terapije i ne igram. Supruga je uzela kćer i preselila se u drugi grad, kod svojih roditelja. Ostao sam u praznom stanu, sam. Osjećam se kao izopćenik, ne mogu naći posao, jer svatko u gradu zna sve o sebi. Ne žele mi vjerovati. Za njih to nije iznenađujuće. Loše je, ali ja barem ne igram. Moj um je bistar. Više se ne mrzim kao prije. Napokon mogu normalno spavati. Izbjegavam automate, ne nosim novac sa sobom, da ne iskušavam sudbinu - kaže.
Hazrd je postao opsjednut
Joanna se prvi put susrela igrajući u "Bingo" salonu u drugoj polovici 1980-ih. Njeni prijatelji su je odvukli tamo.
- Svidjelo mi se ovo uzbuđenje , ubrzan rad srca, čekajući da vidi da li radi. Počeo sam isprobavati i druge igre – automate, loto, greb kartice, sve kasino igre – kaže.
Sanjala je o velikoj pobjedi. Onaj koji može učiniti za sve. Ona je, kao i Jacek, zamišljala da će pobijediti i usrećiti obitelj. On će roditeljima kupiti kuću. - Pobjede su se pokazale, ali kao i kod svakog kockara, meni to nije bilo dovoljno. Morao sam se posuditi. Uzeo sam jedan kredit, pa drugi. Bio sam knjigovođa i puno sam zarađivao, ali sam i dalje bio u minusu. Na kraju sam pronevjerio novac u tvrtki u kojoj sam radio. Sada, godinama kasnije, volio bih da su me tada uhvatili. Možda kad bi me strpali u zatvor i vidjeli posljedice igranjaPrije bih se izvukao iz ove ovisnosti. I tako sam se zadnjih 10 godina igrao cijelim svojim bićem – prisjeća se. - Za ovo vrijeme u mom srcu nije bilo nikoga. Jer mi ljudi nisu trebali ni za što. Samo da mogu igrati. Od nekih sam posuđivao novac, a s drugima sam se susreo kako bih imao dobar imidž. Ali moj um i srce bili su zauzeti igranjem ili smišljanjem gdje da nabavim novac za njih - kaže.
Joanna je, kao i svaki kockar, dala sve od sebe da od sebe sakrije što joj se događa. “To se zove racionalizacija”, objašnjava. - Na primjer: Vraćao sam se s posla i bio sam sretan jer se dogodilo nešto dobro. “Tako lijep dan – pomislio sam – idem igrati, sigurno ću pobijediti. To je zakon serije." A da je dan bio loš, otišla bih kući i rekla sebi: “Kakav loš dan. Ali sigurno će mi sudbina dati nagradu i sada ću pobijediti." Kad sam bio gladan, odlazio sam u dnevnu sobu na večeru, naravno, da se nakon toga igram. Bilo mi je loše, osjećao sam se užasno, mislio sam: "Neću biti sam kod kuće, ići ću kod ljudi." I namjeravao sam se igrati. Adrenalin koji se oslobađa tijekom igranja je fizički i psihički anestezirajući. Trebao sam sve više od nje.
Hazard je bio u svakom inču njezina života. Kladila se sama sa sobom koliko koraka prijeđe do auta. Brojila je stepenice, ploče za popločavanje, zbrajala i oduzimala brojeve u registarskim tablicama. "Bila je to potpuna mentalna opsjednutost", kaže on. - Kad sam se počeo oporavljati, najteže je bilo riješiti se upravo ovog razmišljanja o brojevima.
Krajem 90-ih Joanna je igrala bez prestanka. Ušla je u kroničnu fazu koja je trajala 3 godine. Više nije sanjala o pobjedi. Sve što je bilo važno bilo je igrati se, igrati…
Kad sam izašao iz dnevne sobe i nisam bio u skladu s posljednjim novcem, osjetio sam ljutnju. Jer moja potreba za samouništenjem tada je bila nezadovoljena. Htio sam strpati na nulu, igrati do smrti. Kad sam otišao bez novca, osjećao sam se bolje. Ovakvo stanje mi je tada bilo normalno - kaže.
U Joanninoj glavi se upalilo crveno svjetlo kada je počela imati vizualno-slušne halucinacije. Nije mogla spavati jer joj je u ušima svirala glazba sa automata. Zatvorila je oči i vidjela raspored karata. Bojala se da se vraća na mentalnu bolest. Nije mogla isključiti kartu i arkadne vizije u svojoj glavi.
Svatko ima dno - kaže. - Može biti gubitak obitelji, pokušaj samoubojstva, zatvor. Moja dna bila je nezamisliva mržnja prema sebi prema onome što radim. Ustala sam noću i otišla u salon, iako sam se iz njega vratila 2 sata ranije. Znao sam da, ako opet ne igram, sigurno neću zaspati. Stoga sam, barem na trenutak, da se smirim, otišao u kasino. Kad sam se vratio, jadao sam, plakao sam od ove samomržnje. Došla je na rub tjeskobe. Određeniu neprospavanoj noći odlučila je potražiti pomoć. Međutim, nitko od psihologa na koje je naišla nije želio vidjeti nekoga poput nje. Tada, krajem 1990-ih, rijetko tko je liječio kockare u Poljskoj. Danas terapeuti ovisnosti ne rade uvijek s njima. Boje se manipulacije, a kockari su je svladali do savršenstva
Joanna je pronašla osobu koja joj je pomogla, u … kasinu. Pridružila mi se gospođa malo starija od mene. Počela mi je govoriti da je kockar i dala mi je svoj broj telefona. Ona me je odvela na prvi kockarski sastanak. Tada je počeo moj spor i dugogodišnji oporavak. Znam, međutim, da to nikad neće završiti - naglašava.