O psihosomatskoj bolesti govorimo kada su psihološki čimbenici uključeni u razvoj bolesti. Najčešći i tipičniji od ovih bolesti su tzv čikaška sedam. Mehanizmi razvoja ovih poremećaja su različiti, ali jedno je sigurno – postoji odnos između psihe i zdravlja čovjeka. Uzročnici psihosomatskih bolesti su prije svega stres, ali i drugi psihički problemi.

Psihosomatikaje znanost koja se bavi utvrđivanjem odnosa između ljudske psihe i emocija koje on proživljava te pojave somatskih (tjelesnih) bolesti. Treba naglasiti da su psihosomatske bolesti problemi kod kojih je moguće objektivno potvrditi prisutnost simptoma takvih bolesti kod pacijenata, a do kojih, između ostalog, dovode psihološki problemi. Upravo taj aspekt razlikuje psihosomatske poremećaje od raznih neurotičnih poremećaja (uključujući hipohondrijske poremećaje), u kojima su simptomi koje doživljavaju pacijenti uzrokovani psihičkim poremećajima, a ne organskim disfunkcijama.

Termin "psihosomatski" u medicinskoj terminologiji posjetitelja iz prve polovice 19. stoljeća uveo je njemački psihijatar Johann Heinroth.

Psihosomatika se bavi čovjekom holistički, tj. kao cjelinom. Stručnjaci u ovom području primjećuju izravnu vezu između stanja ljudskog uma i aktivnosti pojedinih organa tijela. Pojava psihosomatske bolesti može biti razlog za razmišljanje o svom psihičkom stanju. Događa se da ljudi ne shvaćaju da doživljavaju neke nerazriješene emocionalne sukobe, a tek pojava psihosomatskog poremećaja osvijesti njihovo postojanje.

Mehanizmi koji uzrokuju psihosomatske bolesti do danas nisu sasvim jasni. Međutim, znanstvenici su uspjeli napraviti neka zapažanja o njihovoj patogenezi. Primjer su učinci kroničnog stresa na ljudski organizam. Stresne situacije uzrokuju da nadbubrežne žlijezde pojačaju oslobađanje svojih hormona, a to su glukortikosteroidi. Višak ovih spojeva u krvi (osobito ako je faktorizaziva stres je dugotrajan) pogoduje nastanku mnogih zdravstvenih problema, uključujući hipertenzija ili dijabetes.

Psihološki poremećaji mogu utjecati na gotovo svaki organ. Znanstvenici koji se bave psihosomatikom, međutim, izdvajaju nekoliko bolesti, kod kojih je najčešća odnos između njihove pojave i stanja ljudske psihe. Ova grupa se naziva Chicago sedam (u literaturi na engleskom jeziku ove se bolesti mogu nazvati Holy Seven Psychosomatic Diseases).

Vrijedi znati

Chicago Seven - tvorac teorije

Popis od sedam bolesti u kojima emocije koje pacijent ima značajnu ulogu, izradio je F. G. Alexander 1950. godine. Aleksandar se bavio i čisto somatskim aspektima i ljudskom psihom – bio je liječnik i psihoanalitičar. Smatra se jednim od ljudi koji su najviše doprinijeli razvoju psihosomatske medicine. Aleksandar, međutim, nije bio jedini čovjek kojeg je zanimala povezanost psihičkih sukoba sa stanjem ljudskog zdravlja – tim aspektom su se, između ostalih, bavili i Sigmund Freud.

Chicago Seven - najčešće psihosomatske bolesti

Chicago sedam uključuje:

  • čir na želucu,
  • hipertenzija,
  • bronhijalna astma,
  • reumatoidni artritis,
  • upalne bolesti debelog crijeva,
  • hipertireoza,
  • atopijski dermatitis.

Pretpostavlja se da je u slučaju navedenih bolesti najjasnija veza između njihove pojave i psihičkih poremećaja. Koncept čikaške sedmerke, međutim, nastao je dosta davno, sada bi se - najvjerojatnije - ovaj popis mogao proširiti i na druge probleme koji se često smatraju psihosomatskim jedinicama. Primjeri drugih bolesti, čija pojava može biti snažno povezana s funkcioniranjem ljudske psihe, uključuju:

  • pretilost,
  • poremećaj spavanja,
  • poremećaja apetita,
  • migrene,
  • ishemijska bolest srca,
  • poremećaji tikova,
  • ovisnost o raznim supstancama,
  • autoimune bolesti (npr. sistemski eritematozni lupus).

Chicago Seven - zašto se ističe?

Problemi identificirani u Chicago sedam su entiteti za koje su poznati biološki mehanizmi koji uzrokuju ove bolesti. Također su poznate metode liječenja ovih bolesti – ili uu tom slučaju, postojanje opisane klasifikacije ima ikakvo opravdanje?

Problem

Ispada da je vjerojatno vrijedno razmotriti ulogu stresa i drugih psiholoških čimbenika u patogenezi navedenih bolesti. Primjer za to je gastrointestinalna ulkusna bolest. U velikoj većini situacija (čak u 8 od 10 pacijenata) čir je uzrokovan infekcijom bakterijom Helicobacter pylori. Zanimljivo je, međutim, da većina ljudi zaraženih ovim patogenom ne razvije peptički ulkus tijekom života. Drugi aspekt je da 20% pacijenata s ulkusima nema infekciju s Helicobacter pylori. Navedeni podaci mogu ukazivati ​​na to da su u nastanku peptičke ulkusne bolesti osim bakterijske infekcije uključeni i čimbenici - prema spomenutom F.G. Alexandra i drugi ljudi koji se bave psihosomatijom, psihološki poremećaji mogu se smatrati takvim čimbenicima.

U slučaju preostalih bolesti uključenih u Chicago sedam, ponekad je moguće uočiti prilično izravan odnos između psiholoških aspekata i njihovog tijeka. Na primjer, kod bolesnika s astmom mogu se pojaviti napadi ove bolesti, koji se očituju, između ostalog, i time značajan nedostatak daha. Takvi napadaji mogu biti potaknuti infekcijom ili udisanjem onečišćenog zraka kod pacijenta, ali također mogu biti uzrokovani iskustvom ekstremnog stresa. Prema psihosomaticima, napadi nedostatka zraka kod astmatičara mogu biti uzrokovani neriješenim problemima u djetinjstvu vezanim uz odnos s majkom, a iz ove perspektive, ti bi napadi bili ekvivalentni potisnutog plača.

Slično je i u slučaju arterijske hipertenzije - uostalom, doživljavanje jakih emocija može dovesti do značajnog povećanja krvnog tlaka. Arterijska hipertenzija je najčešće idiopatska bolest, odnosno bolest čiji se izravni, pojedinačni uzrok ne može pronaći. Veliku važnost u nastanku ovog problema imaju nasljedna obiteljska opterećenja (povećan rizik od hipertenzije javlja se kod osoba čiji se rođaci bore s ovom bolešću), ali svakako ulogu igraju i drugi čimbenici – među njima su potencijalno važni psihološki aspekti.

Također je prilično lako svrstati atopijski dermatitis među sedam najčešćih psihosomatskih bolesti. Promjene na koži (kao što su ekcem i značajna suhoća kože), obično popraćene jakim svrbežom, mogu se pojaviti u bolesnika nakon nekih stresnih događaja. Zauzvrat, u slučajuupalnih bolesti crijeva (kao što je npr. ulcerozni kolitis) njihova patogeneza do sada nije jasna. Sumnja se da na njihovu pojavu mogu utjecati poremećaji imunološkog sustava, a takvi poremećaji mogu nastati kao posljedica izloženosti jakim stresorima.

Uzimanje u obzir utjecaja psihe na razvoj somatskih bolesti toliko je važno da bi moglo usmjeravati odluku o metodama liječenja njegovog problema koje bi bile primjerene danom bolesniku. U situaciji kada su za pojavu bolesti odgovorni psihički problemi, njihovo rješavanje moglo bi ublažiti tijek ovih bolesti. Smanjenje stresa koji doživljava pacijent može se postići npr. vježbama opuštanja, ali i uz pomoć psihoterapeuta.

Treba naglasiti da korištenje pomoći stručnjaka za mentalno zdravlje ne bi trebalo biti jednako prestanku posjećivanja liječnika koji je prethodno liječio određenu bolest kod pacijenta. Utjecaj na psihu trebao bi imati sporednu ulogu - zanemarivanje npr. uzimanja prethodno propisanih lijekova moglo bi dovesti do pogoršanja stanja pacijenta.

Kategorija:

Psihologija