Smrt pogađa sve, a i one koji su im najbliži. Vrlo je individualno žaliti. Međutim, postoje prilično karakteristični mehanizmi reagiranja na iznenadni psihički šok nakon vijesti o neočekivanoj smrti voljene osobe. I to bez obzira na to odnosi li se događaj na jednu ili više osoba, ili se odnosi na intimni ili kolektivni događaj. Kako preživjeti smrt voljene osobe i povratiti smisao života?
Kada sretnemo smrt voljene osobe, prvo doživimo šok. Osjećamo se kao da nas je netko udario u glavu, zaprepastio. Nakon takvog pogotka obično ništa ne osjećamo, šokirani smo.
- Vrijeme je kada ne osjećamo emocije jer su potisnute - kaže psihologinja dr. Katarzyna Korpolewska. - Pretvaramo se u stup soli. Ovo je prva faza odgovora na stres. Zatim dolazi svojevrsna refleksija. Pomalo kao da je lutka zaleđena na mjestu navučena za konac, kao da nas je netko probudio iz dubokog sna. Ovako počinje faza poricanja.
Već smo shvatili što se dogodilo, ali to ne prihvaćamo, ne želimo vjerovati. Poričemo istinu, istiskujemo je iz svoje svijesti, pa čak i pokušavamo istisnuti iz podsvijesti. Možemo imati dojam da je netko pogriješio, da će se sve u trenutku objasniti. I bit će opet u redu. Kao i prije.
- Ova faza može potrajati dugo, kaže dr. Korpolewska. - Oni koji pate misle da negiranjem istine dobivaju na vremenu, a vrijeme će im ići u prilog. U ovoj fazi ne dopuštaju misli da se dogodila tragedija.
Ako bi bilo poput knjige, onda bi nakon faze poricanja uslijedila faza koja se zove pregovaranje. Ovo je već pokušaj objašnjenja nastale situacije, pokušaj izlaska iz nje. Sami sebi to objašnjavamo nekom tragičnom greškom, previdom, tuđom greškom. Istodobno se može javiti agresija prema onima koji su možda pridonijeli takvoj situaciji. Mislimo da nije bilo nečije nesposobnosti do ovakve tragedije možda ne bi došlo i svoju ljutnju, žaljenje i ljutnju usmjeravamo protiv njega. I u ovoj fazi možete ostati jako dugo. A kada sve to doživimo, postajemo depresivni. A ovo je stanje prave žalosti.
Kako se nositi sa smrću voljene osobe
Tada smo potpuno svjesništo se dogodilo, u potpunosti osjećamo svoje emocije, patimo za njima. Više ne poričemo tragediju i njezine okolnosti, pokušavamo razgovarati o njoj, povjeriti joj se, čak osjećamo potrebu govoriti o njoj. Pa tako i treba biti. Počinje razdoblje žalosti - vrijeme potrebno za plakanje, šutnju u samoći i vrištanje ljutnje. Dopuštajući sebi da budemo ljuti, u promjeni raspoloženja, plačemo, sjećamo se i osjećamo bol, izražavamo svoju čežnju za gubitkom života s voljenom osobom i na to imamo svako pravo.
Oblačenjem crne odjeće signaliziramo drugima da bismo željeli da nas tretiraju s određenom dozom delikatesa i molimo za više razumijevanja u bliskoj budućnosti. Dok proživljavamo žalost, ne odbijajmo pomoć drugih ljudi u korist potpune izolacije od prijatelja i patnje u samoći. Ako imamo takvu potrebu, možemo se zajedno prisjetiti osobe koja je preminula, popričati s nekom bliskom osobom ili prešutjeti.
Ako želite pomoći ožalošćenoj osobi, samo budite uz nju: slušajte je, zagrlite je, ali ne pitajte, ne osuđujte, ne dajte nepotrebne savjete. Činjenica da ste povezani bolom uvjerava nas ljubavlju i činjenicom da ste blizu.
Na kraju dolazi faza prihvaćanja situacije, uvjerenja da ako nema izlaza, moraš nastaviti i tako dalje.
Nikada se ne događa da sve te faze slijede jedna za drugom - kaže dr. Korpolewska. - Nekad nekih uopće nema, dok drugi odugovlače. Samo je jedno sigurno - više nikada neće biti isto, jer ono što se dogodilo moralo je ostaviti trag.
Zapravo, razdoblje žalosti može trajati nekoliko godina. A ponekad se ipak vrati kao val, iako ne u ovoj dimenziji. Međutim, ako se ovo razdoblje opasno produži, vrijedi posjetiti psihologa kako biste izbjegli život s pseudo osmijehom na licu, već s unutarnjom prazninom.