Svijet oko djece u SOS dječjim selima mora biti predvidljiv i najbliži uobičajenom obrascu. Dakle, što potpunije udomiteljske obitelji, to bolje - kaže Magdalena Bartnik.
Intervju s Magdalenom Bartnik, psihologinjom, koordinatoricom obitelji u Udruzi SOS Dječja sela
Zašto ste odlučili promijeniti smjer traženja novih udomitelja. Nekada je bio dovoljan samohrani roditelj. Sad govorite o ocu i majci, ne smeta vam cijele obitelji s djecom…
Potraga za novim načinima da se dođe do voljnih roditelja u našim selima dijelom je posljedica opće krize udomiteljstva. Činjenica da postoji manjak udomitelja ne svodi se samo na raspravu o nedostatnoj financijskoj i psihološko-terapijskoj podršci za njih. Ali to proizlazi i iz činjenice da se roditelji žele u smjenama brinuti o svojoj djeci. Ne žele se zbog njih odreći karijere.
Svoju ponudu usmjeravamo i na punopravne obitelji jer osim jedne udomiteljske obitelji koja odgaja djecu u Karlinu, danas imamo samo samohrane majke. I želimo malo promijeniti te proporcije. Vidimo kako takozvane stričeve, odnosno obiteljske pomoćnike u našim selima, hvataju djeca. Čak smo napravili i maketu za seosku obitelj, kako bi se željni majstori lakše odlučili (a djeca su imala odgovarajući, također muški model). Ako se vjenčamo - onda pozivamo oca da ne odustaje od karijere. Prvo, kako bi situacija bila zdrava za ambicioznog čovjeka. No, i da djeca vide da netko zarađuje dom i da novac ne pada s neba.
Također sam nekoliko puta razgovarao s samcima za zamjenske očeve. Međutim, bili su užasnuti svim obavezama i činjenicom da su morali proći cijeli proces regrutacije, identični budućoj majci sela.
Proces zapošljavanja je vjerojatno dug i zahtjevi za udomiteljima su visoki?
Prođe najmanje godinu dana od trenutka kada nam se obratite za rad u SOS Dječjem selu. Ipak, imajte na umu da je to ustanova za njegu i obrazovanje, stoga moramo voditi računa o profesionalnosti ljudi koji ovdje rade s djecom. Štoviše, zbog načela da ne odvajamo braću i sestre, specijalizirali smo se za odgoj brojne braće i sestara -obitelji imaju šest ili čak osam osoba. Obično se radi o djeci s posebno traumatskim iskustvima, koja se ne odnose samo na alkoholizam roditelja, korištenje nasilja, seksualno uznemiravanje ili izrazito emocionalno, materijalno i psihičko zanemarivanje, već i na rano razdvajanje i podjelu među ostalim udomiteljskim obiteljima koje nisu uspjele izaći na kraj. sa zadatkom. Neka djeca su također proživjela nekoliko godina odvojenosti u ustanovama za skrb
Prije nego što odlučimo jesu li budući njegovatelji prikladni, pogledat ćemo osobnosti potencijalnih udomitelja - jesu li emocionalno stabilni, imaju li organiziran život, jesu li sposobni rješavati krize, neće li je učiniti još većom?zbrku u životima djece. Kladit ćemo se na one s pedagoškim žarom – koga, nomen omen – nastojimo podržati. U početku organiziranjem 300-satnih psihološko-pedagoških radionica. Zatim potičemo roditelje – ili barem jednog od njih – da upotpune svoje znanje na pedagoškom studiju, ako nisu završili takav studij.
A što roditelji trebaju znati o djeci koja im žele pomoći?
Trebali bi znati da ih čeka težak posao. Primamo djecu koja, primjerice, spavaju u istom krevetu s braćom i sestrama jer se boje sebe. Kad večeraju, jedu i skrivaju hranu u džepovima jer misle da je neće dobiti sutra. Imaju poteškoća u učenju. Imaju nisko samopoštovanje. Svaka neizvjesna situacija ih uzrokuje povlačenje. Drugi su agresivni. No, ima i klinaca koji su unatoč teškim iskustvima sretni i mirni. Kao i u svakoj obitelji, među njima postoji natjecanje za pažnju i vrijeme roditelja. Ima i djece koja jednostavno imaju dugu povijest djeteta. Na primjer, najstarija sestra, koja nikada nije imala priliku biti djevojčica, jer je pazila na svoju mlađu braću.
Osim toga, roditelji koji odluče raditi s nama također moraju shvatiti da stavljamo veliki naglasak o suradnji s biološkom obitelji i stvarnom kontaktu s njom. Stoga preferiramo djecu iz krajeva bližih Dječjim selima – kako bi nas biološki roditelji posjećivali. To, naravno, ne znači da ne želimo da djeca što dulje ostanu u selima, jer se moraju što prije vratiti u biološke obitelji. Naprotiv, obično ostaju pod brigom udruge prije nego što budu u stanju voditi samostalan odrasli život. Jedan od ciljeva njihovog boravka u Dječjim selima je obnoviti vezu između djeteta i odrasle osobe (u ovom slučaju udomitelja).
Kontakt s biološkim roditeljima je stvarno tako težak za udomitelje?
Udomiteljima je teško ne očekivatizahvalnost od djece za koju toliko čine. Ali ponekad djeci nedostaje i najbolje se sjećaju svoje rodbine, a ponekad tu zahvalnost neće pokazati udomiteljima. I sigurno ne kao što se vidi u američkim filmovima. Naši učenici nakon punoljetnosti često su u stanju učiniti sve da se vrate u svoju biološku obitelj. Udomitelj može pomoći djetetu da unatoč teškoj prošlosti ima priliku da kroz život prođe na drugačiji način od bioloških roditelja. Međutim, to nije uvijek uspješno, a to se također mora zapamtiti.
Gdje je kontakt s roditeljem otrovan ili opasan, mora se naravno regulirati. Ali i tada je potrebno raditi na tome da se dijete sjeća majke i oca, te ih čuva u srcu. Biološka veza je praktički neraskidiva - i udomitelji moraju znati za nju
Stvari se mora pristupiti mirno. Roditelji u našim selima imaju pravu psihološku i terapijsku podršku, pomažemo im da ne izgore. Mogu se posavjetovati s iskusnijim odgajateljima koji će im opisati proces njihovog djeteta. Zašto plače, histerična, bila je sretna, a sada je tužna. Svojim zaposlenicima nudimo pomoć kroz sudjelovanje u brojnim edukacijama i sustavnim nadzorom. Dvije godine također organiziramo pomoć za nove obitelji podržavajući "korisnu dadilju".
Koristite riječ posao da opišete odgovornosti udomitelja u selima. Upoznao sam nekoliko. Oni vole - i svakako tretiraju - djecu koju odgajaju kao svoju. Oni to rade sa strašću, iz ljubavi. Možda su umjetnici, a ne obrtnici?
Naravno, naši udomitelji su hrabri ljudi koji su - vođeni potrebama srca - željeli promijeniti i učiniti svoj život vrijednijim i sadržajnijim. Uglavnom, ovako sami objašnjavaju da su se htjeli žrtvovati za nekoga. Često su to bili bivši zaposlenici socijalno-terapijskih klubova, učitelji koji žele imati veći utjecaj na ono što se događa s djecom koju odgajaju.
Biti roditelj u našem SOS Dječjem selu je de facto posao za profesionalca. Kod nas su zaposleni skrbnici, primaju plaću za odgoj djece, te logističku i materijalnu pomoć. Puno je veća od one koju država daje udomiteljskim obiteljima izvan sela.
Da sumiramo - da, u pravu ste - to su ljudi koji svoj posao rade sa strašću i velikom predanošću. Imaju otvoreno srce za dijete kojem je potrebna pomoć, ali i otvoren um da znaju kako mudro pomoći.