Pomozite razvoju web mjesta, dijelite članak s prijateljima!

Snažan, paralizirajući strah može vas preplaviti pri pogledu na pauka ili psa. Ako ste uplašeni pri pomisli da napustite svoj dom ili imate seks, osjećate se tjeskobno. Kada se razvije u fobiju, može vam uništiti život. Borite se protiv neopravdanog straha!

50-godišnji muškarac ima čudan pokret: pokušava staviti noge samo na sredinu pločnika. Ponekad komično poskoči kako im ne bi zgazio rub. Kad konačno odradi rutu, pokušava ući u restoran. Ali ona stoji na svojim vratima dobrih nekoliko minuta (pušta sve da ne bi nikoga dirala). S gađenjem uzima prvi stol na rubu (uostalom, ovdje su prije sjedili mnogi gosti bara - odvratno!), vadi plastični pribor za jelo, plastične rukavice i jednokratni tanjur. Čeka konobaricu, a kad ona dođe, muškarac se ponaša kao gad, vrijeđa je. Po povratku kući pere ruke hipoalergenim sapunom i odmah ih baca u kantu za smeće. Svaki put koristi novu kocku. Ovaj muškarac pati od niza opsesivnih ponašanja ifobija , uključujući socijalnu fobiju koju je najteže liječiti. Iako je tek protagonist poznatog filma "Ne može biti bolje" (glavnu ulogu je igrao Jack Nicholson, a njegovo ponašanje izaziva smijeh u kinodvorani), zapravo je ovakvastrahovisprječava bolesnike da normalno funkcioniraju na fobijama. - Tim više što neki ljudi uopće nisu svjesni bolesti. Uče živjeti s tim i izbjegavati situacije u kojima bi se mogli bojati. Međutim, to nije uvijek slučaj. A neliječene fobije dovode do jakedepresije , neuroza i ozbiljnih mentalnih bolesti - objašnjava dr. Dariusz Maciej Myszka, psihijatar Psihijatrijske klinike Medicinskog sveučilišta u Varšavi.

Anksioznost prati većinu mentalnih poremećaja

U zdravom razumu, za opisivanje najjednostavnijih neugodnih emocija koristimo izraze "strah" i "strah" naizmjenično. Međutim, oni imaju drugačije značenje. - Strah je sasvim normalan kod zdravih ljudi. To je zaštitni signal, urođena reakcija tijela na prijeteći podražaj, objašnjava dr. Magdalena Prentka, psihologinja iz Bydgoszcza. - S time se bavimo kada je prijetnja stvarna, npr. gubitak voljene osobe, posla, društvenog položaja, imovine ili izravna prijetnja zdravlju iliživot. Pojavljuje se kada nas pas napadne, prilikom polijetanja aviona, ugledajući zubarski stolac, prije ispita ili javnog govora. Ponekad sa strahom reagiramo i na neku buku. Ovu reakciju pametno koriste autori loših horor filmova. Strah je pozitivna emocija jer mobilizira organizam da se bori, štiti i nešto stječe. S druge strane, strah nije objektiviziran - čovjek nije u stanju locirati njegov uzrok. Anksioznost prati većinu poremećaja osobnosti, depresije, psihoza i neuroza (kada smo slomljeni ili podvrgnuti jakom stresu). To je informacija da nešto nije u redu s tijelom, jer se tjeskoba ne bi trebala pojaviti kod zdravih ljudi. Iako ne poznajem osobu koja to nikada nije osjetila. Egzistencijalna anksioznost danas je najčešća – osjećamo je kad smo izgubili smisao života – dodaje psiholog.

Važno

Ne boje se svi konkretnih stvari. Neki ljudi ne znaju objasniti svoje strahove, iako vrlo dobro znaju što se tada događa s njihovim tijelom. Na primjer, u Poljskoj nema otrovnih pauka, a mnogi ljudi vrište i bježe kad vide ove životinje. Drugi se boje miševa, mačaka, ptica – paničare i vrište kad ih vide, iako se životinje više boje. Ima i onih koji ne idu liftom i ne lete. Pokušavaju živjeti na način da spriječe situaciju u kojoj bi ih strah paralizirao.

Izbjegavanje situacija tjeskobe ne rješava problem

- Neobjašnjivi strah od nečega još nije fobija - tvrdi dr. Małgorzata Kostecka, psihologinja na Psihijatrijskoj klinici Medicinskog sveučilišta u Varšavi. - Tek kada nešto izbjegnemo i vodimo način života na način da na svom putu ne naiđemo na izvor straha, možemo govoriti o njegovoj pojavi. 40-godišnja Anna boji se ptica. - Kad sam bio mali, odlazio sam na odmor kod bake u Podlasie. Jednog dana sam se probudila uz kokoš koja je sjedila na mom jastuku i zurila u mene. Sjećam se njezinih očiju, lepršanja krila i šapa s kandžama. Bio sam užasno prestravljen. Od tada izbjegavam ptice, gadim ih se i bojim ih se – predbacuje sam sebi. Kao odrasla žena, trudila se ne biti na mjestima gdje bi joj ptice mogle biti blizu. Ali ne može se sve izbjeći. Ponekad same situacije napadaju oboljelog od fobije. Odjednom je u naš stan uletio golub. Moja reakcija je bila brza: sakrila sam se iza hladnjaka i vrištala. Nisam se mogao pomaknuti. Odatle sam otišla tek kad je muž otvorio prozor i golub je izletio - prisjeća se Anna. Barbara, s druge strane, nema niti jedan odjevni predmet na kopčanje. Mogu imati samo patentne zatvarače, kuke i uzice. - Gade mi se gumbi, ne mogune gledaj, povjerava se 27-godišnjakinja. - Čak i ako su negdje u kući, skriveni su u kutijama da me ne bi živcirali. Djevojčica se sjeća jedne situacije iz svog djetinjstva (imala je oko 5 godina): Igrala se s prijateljicom koja je nosila ružičastu odjeću, zakopčanu do vrata. Tvrdoglavo je žvakala jedan od njih, kao da će ga progutati. U tom trenutku u sobu u kojoj smo sjedili ušla je moja majka i obavijestila me o smrti moje sestrične. Od tada su me tipke razdražile, priznaje 27-godišnjak. Nema namjere da se zbog toga liječimo; on jednostavno izbjegava svaki kontakt s… gumbima. Agnieszka pak pati od gelofobije. Pokušajte ne doći u dodir sa stvarima, posuđem ili tvarima konzistencije gela. Misliš da je ovo glupo? Greška, ništa ne može biti lošije. - Čini se da su svi mali problem. A žele me napadaju gotovo na svakom koraku. Zapravo, tek kad na pozadini imate fobiju, možete vidjeti koliko je zastrašujućih i odvratnih (vuče!) tvari uokolo: hrana, ljepilo, kreme… Napadaju me na svakom koraku, dodaje.

Odakle dolaze strahovi?

Psiholozi i psihijatri objašnjavaju pojavu fobija s dva koncepta: bihevioralnim (iz nekog razloga učimo odgovor na anksioznost i dupliciramo ga, baš kao što je Anna povezala pticu s tjeskobom u djetinjstvu) i psihoanalitičkim (strah se javlja u situaciji unutarnji, nesvjesni sukob, nosimo ga u nama samima, ne možemo ga riješiti, pa u odrasloj dobi za njega nađemo odušak - objektiviziramo ga u vidu specifičnog straha od npr. konja. Lakše nam je priznati (čak i sebi) da se bojimo konja ili pasa nego intimnog problema.

- Ova se dva koncepta mogu nadopunjavati - kaže dr. Małgorzata Kostecka. Ovisno o tome kako je fobija nastala, ovako je treba liječiti. Mnogo je kompliciranije liječenje fobija psihodinamičkom metodom (izvedeno iz psihoanalize), jer treba doći do pravog uzroka anksioznosti. Liječenje može trajati od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. - Vraćamo se onda u prošlost, u djetinjstvo. Inače, u takvoj terapiji mogu "izroniti" i drugi problemi pacijenta. Specijalista treba odabrati vrlo pažljivo - upozorava dr. Małgorzata Kostecka. U međuvremenu, liječenje bihevioralnom metodom (najčešća) je desenzibilizacija anksioznih situacija: postupno približavanje izvoru tjeskobe i učenje opuštanja i opuštanja. Magdalena Winiarska-Day prošla je posebnu terapiju u SAD-u jer se užasavala paukova. Prvo, navikla je vidjeti životinju na ekranu računala. Zatim je prišla kavezu s paucima. Na kraju terapije mogla jeda bez straha drži čak i tarantulu. Aneta je bježala od svakog psa kojeg je srela. Nije mogla proći ulicom, a da ne provjeri vreba li negdje životinja, u posjetu prijateljima koji imaju pse. Majka se prisjetila da se, kada je djevojčica imala dijete i pol, plašila rotvajlera. Kako je Aneta starila, strah od pasa postajao je sve gori. Terapija se sastojala u razgovoru o prednostima pasa vodiča, spasilaca i pastirskih pasa. U isto vrijeme terapeut i djevojka su gledali slike pasa. Nakon nekoliko posjeta klinici, Aneta je dopustila malom, nježnom psu da sjedi na drugom kraju ordinacije - s brnjicom i na povodcu. Ideja je bila da se pacijent navikne na pomisao da je ovaj pas ovdje i da se ništa loše ne događa. Napokon ga je pristala pomaziti. Konačno mu je skinuta brnjica i dopušteno mu je slobodno trčati po uredu. Djevojka više nije reagirala sa strahom. - Imala sam pacijenta sa strahom od visine - kaže dr. Małgorzata Kostecka. - Na početku smo koristili tehnike opuštanja. Zatim je žena slušala priče o visinama snimljene na kasetu. I na kraju treninga odvezli smo se do posljednjeg kata Palače kulture i znanosti. Uspjela je pobijediti ovu fobiju.

Sklonost anksioznosti i fobijama je nasljedna

Najteže za liječenje su socijalne fobije. Farmakologija obično pomaže u borbi protiv njih, objašnjava dr. Myszka. - Ova vrsta straha približava se bolestima kao što su opsesivno kompulzivni poremećaj, depresija. Događa se da pacijent pati od više bolesti istovremeno, npr. shizofrenije i socijalne fobije. Bolesnici se boje javnih nastupa, spojeva, razgovora sa šefom, pa čak i posjeta liječniku. Paulina M. počela se liječiti prije godinu dana jer je fobija poremetila njezino normalno funkcioniranje i smetala majci. Na sveučilištu je često morala držati predavanja ili davati javnu izjavu. - Toliko sam se toga bojala da sam nekoliko dana ranije imala želudac. Sličan silni strah javljao se u svim situacijama kada su mi suđene - priznaje. - Zbog toga sam prekinuo studij. Imala je i ogroman problem s polaganjem vozačkog ispita. A kad se zaposlila, već prvi dan od živaca zalila je šeficu kavom. Sve joj je bilo jako frustrirajuće. S vremenom se razvila depresija. Već nakon prvih sastanaka terapijske grupe počela je primjećivati ​​promjene. Nakon završetka terapije naučila je ljudima govoriti što misli i govoriti u raspravama. - Danas se više ne bavim svakim malim detaljem, otvorenija sam - drago joj je. Sada planira put u SAD - ići će sama. - Genetski faktor igra važnu ulogu u sklonosti nastanku fobija. Može se čak reći da je fobija nasljedna- objašnjava dr. Dariusz Maciej Myszka. Svatko od nas nosi svoje vene - određeno područje napetosti, unutarnji strah. To može biti bilo što: ljubomora na oca, nedostatak dovoljne majčinske skrbi, nedostatak ljubavi, roditeljska odvojenost. Ali ne rade svi to. - Neki ljudi se dobro nose s anksioznošću. Oni su toga svjesni i ne traže alternativna opravdanja - dodaje dr. Małgorzata Kostecka.

"Zdrowie" mjesečno

Pomozite razvoju web mjesta, dijelite članak s prijateljima!

Kategorija:

Psihijatrija