Svaka osoba koja je doživjela gubitak voljene osobe tuguje na svoj način. Nekad pati tjedan dana, nekad mjesec, nekad godinama. Profesionalci izbjegavaju postavljanje vremenskih ograničenja koja bi definirala "točnu" duljinu žalosti. Međutim, postoje situacije kada sigurno znaju da osoba svoju žalost doživljava na patološki način. Koji signali ukazuju na to, a što je patološka tuga?

Anna je pokopala svog dvomjesečnog sina prije nekoliko godina. Vjerojatno ga je izgubila od misteriozne bolesti, poznate kao smrt u krevetiću. Nije učinila ništa loše: nije zanemarila dijete, nije zanemarila simptome njegove bolesti… Samo je ustala jednog jutra, a mali Johnny nije disao.

Ania je sljedeće godine svog života provela praktički na groblju. Sjedila bi tamo po cijele dane, a kod kuće bi iznova posložila bebine stvari. Na godišnjicu dječakova rođenja i smrti, zaključala bi se i ostala u krevetu nekoliko dana.

Nije se vratila na posao, iako joj je firma pokušala pomoći: "Mjesto te čeka, javi mi kad se želiš vratiti". U početku muž nije forsirao, već je primao dodatne naloge za otplatu kredita. Ali nakon nekog vremena počeo je nježno sugerirati da bi trebala pronaći nešto za raditi. Uostalom, mogu pokušati ponovno zatrudnjeti, a onda bi rodiljni dopust bio koristan …

Ali za Aniju je pomisao na drugo dijete bila poput bogohuljenja. "Kako mi možeš to predložiti kad mi je sin mrtav?" Aniji je dijagnosticirana depresija koju je liječila 6 godina.

Njezin suprug kaže da je vjerovao u uspjeh terapije tek ove godine. Nekoliko dana nakon sinovljevog rođendana, Ania je iznenada prestala peglati i rekla mu: "Zaboravili smo na Jasiekov rođendan!". "I hvala Bogu", pomislio je …

Žalovanje se mora doživjeti

Takve priče su svakodnevica psihologa koji rade u Zakladi "Nagle Sami" koja se bavi pomoći ljudima koji su izgubili svoje najmilije. Stručnjaci im pružaju podršku u doživljavanju njihove žalosti, organiziraju satove s psihoterapeutima i stvaraju grupe podrške diljem Poljske.

- Često nas kontaktiraju ljudi koji su iznenada ostali sami. Ne znaju što bi, kako dalje živjeti, traže pomoć, neke savjete. Ali zovu nas i ljudi koji su dugo u žalosti i ne mogu se vratiti normalnom životu - kaže Marianna Lutomska,izvršni direktor Zaklade.

Psiholozi i psihijatri uvjereni su da čovjek mora doživjeti žalost, da bi mogao normalno funkcionirati nakon smrti voljene osobe. To znači da si date vremena za šok, tugu i čežnju kako biste mogli prihvatiti ono što se dogodilo nakon nekog vremena. Stručnjaci ne mogu procijeniti koliko vremena, na primjer, treba majci koja je upravo pokopala sina.

- Trenutačno postoji uvjerenje da je žalovanje nešto individualno i da je iskustvo žalosti kod svake osobe drugačije - kaže dr. Piotr Kiemrałowski, psiholog, psihoterapeut i član Zaklade "Nagle Sami". - Zato danas odlazimo od misli koja je nekada bila da žalovanje mora trajati najmanje šest mjeseci, a onda se treba vratiti starom životu.

Stanje žalosti kao takvo je stanje gubitka neke veze (roditeljske, partnerske, prijateljske). Što je ovaj odnos bolji i čvršći, to će se možda duže pomiriti s njegovim izostankom. Ipak, svaki psiholog može uočiti znakove da žalovanje određene osobe nije ispravno, npr. jako dugo. Mi to nazivamo patološkim žalovanjem.

Predugo, previše intenzivno …

Trajanje očaja nakon smrti voljene osobe očito nije jedini kriterij. Postoje i drugi simptomi koji bi trebali upozoriti obitelj ili dotičnu osobu.

- Depresivno raspoloženje, tuga, čak i ljutnja normalni su simptomi koji se još ne moraju brinuti, ali kada vidimo da je osoba jako fokusirana na proživljavanje tuge i da ne napušta ovaj prostor, možemo posumnjati da je ne noseći se s gubitkom - objašnjava dr. Kiemrałowski. - Ljudi koji doživljavaju patološku žalost nakon nekoliko mjeseci ne mogu se vratiti svojim prijašnjim ulogama - majka, supruga, zaposlenica. Ne mogu se vratiti niti jednoj aktivnosti koja im je dosad bila važna. Imaju simptome depresije zbog kojih ne izlaze iz kreveta. Ali mogu i svaki dan sjediti na groblju, prisjećati se prošlih događaja vezanih za pokojnika, gledati njegove fotografije, opsesivno se vraćati u njegova sjećanja i neprestano pričati o njemu.

Vrlo je karakteristično i stvaranje tzv oltari, tj. mjesta sjećanja na pokojnika, koja se ne smiju pomicati.

- Nitko ne može ući u prostoriju u kojoj je, na primjer, živjelo pokojno dijete, nitko ne smije ništa mijenjati u njoj. Čak i ako bi ovaj prostor bio koristan, jer u kući ima druge djece, osoba koja pati od patološke depresije ne dopušta baciti odjeću i stvari pokojnika - dodaje dr. Kiembijowski.

Prema sugovorniku, zanemarivanje vlastitog zdravlja čest je i uznemirujući element ovog stanja. - To se događa ljudima kojivjeruju da život ne završava raspadom tijela, već ga ima više nakon smrti, kaže stručnjakinja. - Oni tada osjete želju da se povežu s mrtvima na onom svijetu, sanjaju o smrti, pa ne piju lijekove i ne mare za svoje zdravlje. To je takvo samoubojstvo, ne radikalno, već se izvodi u obrocima.

Ponekad je simptom patološkog žalovanja apatija, a ponekad i agresija - da nas je pokojnik ostavio na miru, da nas je sudbina tako ismijala. Ljutnja se može pojaviti i kada nas član obitelji pokuša izvući iz očaja. Vrlo često se takvi ljudi tretiraju kao neprijatelji, jer im ne dopuštaju da i dalje boluju ili se hrane svojom tugom.

Učinak može biti čak i prekid kontakata, što je loše, jer ljudi u žalosti trebaju veliku podršku obitelji i prijatelja. To može biti razgovor, ali i olakšanje u svakodnevnim obavezama za koje napaćenoj osobi nema glave: briga o maloj djeci, kupovina, čišćenje…

- Javljaju nam se ljudi koji u obitelji imaju nekoga tko se ne može nositi sa smrću partnera, djeteta ili roditelja. Pitaju kako mu mogu pomoći, kako se trebaju ponašati. Brinu se za svoje najmilije i žele najbolje, ali ponekad ih nesvjesno povrijede govoreći: "Shvatite se." Takve riječi ne pomažu - kaže Marianna Lutomska.

Zato je jedna od aktivnosti Zaklade "Nagle Sami" stvaranje grupa podrške koje okupljaju ljude koji su izgubili život i koji imaju slična iskustva. Ponekad, kada je ona nedostatna, nužna je individualna psihoterapija, pa čak i uvođenje farmakološkog liječenja.

- Davanje antidepresiva ožalošćenoj osobi neće izliječiti uzrok njihove patnje, naravno, ali će poboljšati njeno raspoloženje tako da će osoba moći dobro izaći iz ove crne i raditi druge stvari, to će lakše se pomiriti sa stvarnošću - kaže dr. Kiemmłowski. - Stoga, u takvoj situaciji, trebate posjetiti stručnjaka. Svaki psiholog bi trebao imati znanja o podršci ljudima u ožalošćenju, te bi trebao znati kada je potrebno uvesti liječenje i što (neki lijekovi mogu tonirati emocije, drugi popravljati raspoloženje), kada je potrebna psihoterapija, a kada pomoć psihijatra. U Poljskoj, nažalost, pacijenti obično dolaze u njegovu ordinaciju prekasno, kada se simptomi patološkog žalovanja fiksiraju na više mjeseci. Tada im je teško pomoći.

Vrijedi znati

Prema stručnjacima, postoje ljudi koji su posebno osjetljivi na takvo "netočno" žalovanje. Sve krize, neuspjesi i tragedije koje proživljavamo oslabljuju našu psihu. Kad se nakupe smrću voljene osobe, moždadoći u situaciju da se ne možemo nositi s tugom. Patološko tugovanje često se javlja kod djece koja se ne mogu nositi sa svojim emocijama, a također i kada je između umrlog i stradalnika postojala izrazito jaka veza (npr. roditeljska) ili patološka veza – često se govori o ovisnoj ličnosti, t.j. osoba koja je ovisna.koja ima malo socijalne kompetencije, boji se ljudi, a pokojnica joj je bila jedina veza sa svijetom.

Besplatni telefon za podršku za ljude u žalosti zaklade "Nagle Sami": 800 108 108

O autoruMałgorzata WójcikUrednik zadužen za web stranicu. Novinar sa 25 godina iskustva. Od početka je bila povezana s temom djece i zdravlja – radila je, između ostalih. u časopisu "M jak mama". Na mjakmama.pl specijalizirala se za trudnoću i porod. Privatno - majka troje adolescentne djece. Željan je čitanja i šeće šumom sa svojim psom.

Pročitajte više članaka ovog autora

Kategorija:

Psihologija